POVIJEST

Petar Ogurlić: Primorje u mojim očima

Dugo sam vezan za Plivački klub Primorje, kojeg pratim kako izvana, isto tako i iznutra, pa mogu dati svoj sud da je to dugovječno, stoljetno stablo,koje ni najveće nevere i bure nisu uspjele slomiti. Iz svake grane tog velikog stabla izrasle su generacije plivača i plivačica koji su bili dika i ponos kluba i grada na Rječini, ali i sportskih radnika, trenera i volontera, koji su stub Kluba. Zato su svi oni zajedno pisali povijest riječkog plivanja. Zbog toga ću se kroz kratki osvrt prisjetiti nekih, po meni značajnih događaja i generacija koje su obilježile Plivački klub Primorje.

Klub kojeg pratim od 1954. godine, kroz kojeg su prošle brojne sjajne generacije plivača i plivačica, ali i oni koji su im dali upute za život i sportska dostignuća, kojima sam se divio. Od onih iz pedesetih godina, koje teško zaboravljam, a osobito Branke Loparić, Bojke Grkinić i Alješe Lavrenčić, te njihovog trenera Branka Lončara. Bilo ih je još, ali upravo one su u ono doba bile dame plivačkog sporta općenito, ne samo Rijeke i Hrvatske. Uz njih su bili su Zdravko Ćiro Kovačić, Ivica Jobo Curtini, Zdenko Tijanić, Danko Pavešić, Igor Koprivnikar i drugi. U drugu generaciju, koju još bolje pratim, dolaze Bahorić, Štampalija, Viola, Vukelić, Smokvina, Boris Koprivnikar, Zamolo, Nilda Basta, zatim Finci, Mušnjak, Baraba i Mihovil Dorčić, koji, od kada se pojavio na plivačkom horizontu, postaje glavna atrakcija plivačkih priredbi. Nakon što obara državni juniorski rekord, 1956. godine postaje prvak države na 100 m leđno. Iz godine u godinu Mihovil Dorčić, popularni Mićo, sve je uspješniji, a 1958.godine obara državni rekord s rezultatom 1:06.4. Na Univerzijadi u u Torinu osvoja brončanu medalju. Uspjesi Dorčića odražavaju se na kvalitetni napredak riječkog plivanja pa tako dolazi i nova mlada generacija koja osvaja Kup. Tu su uz Dorčića Mušnjak, Sabolić, Bogunović, Vujić, Baraba, Dobrila, te djevojke Vukelić, Jelić, De Angelli, Bogunović, Golubović, Tadejević i Brozičević.

Izgradnjom zimskog 25-metarskog bazena na Školjiću 1963. godine, plivanje uzima još veći zamah. Treneri Ivo Schneller, Duško Pandur i Duško Vranić imaju sada uvjete za stvaranje nove generacije vrhunskih plivača i plivačica, nastaviti gdje su stali njihovi predhodnici Branko Lončar, Zvonko Klemen i drugi treneri. Zimski bazen izbacuje na površinu nove još sjajnije zvijezde riječkog plivanja kao što su Nina Sabol, Mirna Rubeša, Diana Bauman, Spomenka Radovanović, Željka Halužan, Vesna i Vlasta Bem, Slavko Bonetti, Frane Rupčić, Ranko Dorčić, Stanko Rupčić, Vanja Prizmić, Igor Radoš. Sve te mladiće i djevojke pratio sam kroz tisak, pa i to kada Mićo Dorčić obara rekord na 200 m leđno (2:23.0). Dobri rezultati održavaju ga još u plivanju. Pa uz Dorčića 1963. i 1964. glavna plivačka atrakcija kluba je Frane Dobrila koji kao do šale ruši klupske rekorde, pridružuje su tome Slavko Bonetti i zajedno s Dobrilom postaje reprezentativac. Ni na tom planu rezultati ne izostaju, osobito sjajne generacije plivačica. Ti rezultati vuku novu generaciju iz koje izdvajam Branku Alfirev, Željku Halužan, Branku Haramiju, Helenu Radetić, Renea Lustiga, Jagodu Vukušić, Marina Kustića, Ivanu Černjar, Leu Štrucelj, koji svi zajedno donose Primorju 1969. godine titulu prvaka države. Zvjezdani trenuci Renea Lustiga bili su 1971. kada obara državni rekord na 100 m slobodno sa 55,0 u 25 metarskom bazenu, da bi na prvenstvu države u Beogradu isplivao 55,2. I danas, 35 godina kasnije, taj rezultat vrijedi puno. No, tu Lustig nije stao. Kod Primorja nema zastoja – iako ne osvaja titule prvaka, mnogi su vrijedni rezultati zapaženi u plivačkim disciplinama. Tako sedamdesetih godina na uz stare snage stupaju Silvija Dominik, Ingrid Silić, Vlado Rajković, Lidija Halužan, Danko i Igor Klemen, Snježana Bukovac, Ferdo Hitrec. Sigurno da ne mogu zaboraviti na prijatelja, velikog sportskog radnika iz rukometa, a zatim učitelja mladih plivača- Nikolu Grega. Koiliko je samo taj divan čovjek generacija iznjedrio u “svom” bazenu na Školjiću, gdje je ujedno bio i direktor bazena.

Kakva je bila radost za sve kada je početkom sedamdesetih godina izgrađen 50 metarski bazen na Kantridi. Ti novi uvjeti rada nisu odmah dali rezultata, ali se lakše diše. Na Zimskom prvenstvu države 1975. godine već se naziru nove konture klupske kvalitete. Rene Lustig, najbolji plivač tih godina, postiže državni rekord na 100 m slobodno u vremenu 53,5! Što je jedno od najboljih vremena u Europi. Uz njega perjanica kluba je Ferdo Hitrec, odličan plivač prsnog i mješovitog stila. Rene Lustig je svoju plivačku karijeru na 100 m slobodno završio s rekordom 52,4, kojeg dugo nitko nije uspio srušiti. Ingrid Černe 1976. godine bila je najbolja plivačica Primorja. Uspjelo joj je ono što mnogim djevojkama nije, srušiti 10 godina stari rekord Hilde Zajer na 1500 m slobodno, za čitavu munutu, sa 19:50.8 na 18:50.6 minuta. Ali te su godine dosta kritične, jer kvalitetna je baza skučena na svega nekoliko plivača i plivačica: Lustig, Ažić, Silić, Černe. Ingrid Černe iskazala se u Kranju na državnom prvenstvu kada je u 25 metarskom bazenu srušila državni rekord na 100 m slobodno, u vremenu 1:03,48. Tračak nade da se rađa nova zvijezda 1978. godine je Hrvoje Meden, koji kao desetogodišnjak na prvenstvu u Dubrovniku osvaja šest zlatnih medalja. Te godine plivačica Hrvatske je Ingrid Černe; u Splitu osvaja sedam zlatnih medalja, koja 100 m slobodno pliva još brže – 1:02.73. Te godine Primorje na površini drže Silić, Černe i Ferdo Hitrec, koji ne mogu sami mnogo pa je Primorje na državnom prvenstvu u Beogradu osmo. Treneri Scheller i Davor Car, nekada plivač s velikim potencijalom, pokušavaju podići kvalitetni nivo plivanja, ali očito im metode nisu bile najbolje. Nakon jednog gostovanja s Primorjem u Beogradu, od tamošnjih trenera, a među njima i čuvenog Borisa Škanate s kojim se svojevremeno obračunavao Mihovil Mićo Dorčić, doznao sam da njihovi plivači na treninzima plivaju i od 10 do 14 kilometara, što u Primorju nije bio slučaj. Da bi se ta agonija prekinula, kormilo plivačke sekcije preuzima Mihovil Dorčić,i zajedno s Nenadom Pijevcem kreće u obnovu i restruktuiranje plivačke sekcije. Stvari kreću nabolje pa uz Darka Ažića, Liču Silić, Darka Pernjaka, Lidiju Golčić, Maju Grbčić, Zlatu Đudarić, Srđana Krasojevića i Antu Dujmovića, stasa mlada generacija koju predvode Hrvoje Meden, Barbara Smilović, Gordan Uzelac, Zoran Tanšek, Damir Rasol, Vlado Petković, Mirna Rubeša, Jeremić, Kučić, Rogić, Bobić, Mladin, Hodak, Škerjanc, Bralić, Laškarin i drugi. Nova garnitura uprave plivačke sekcije ne miri se rezultatima prosječnosti, četvrtim, petim i osmim mjestima na državnom prvenstvu. Da bi se popravili uvjeti rada, na novoizgrađenom bazenu na Kantridi montira se balon, kojeg jaki kompresor drži iznad plivališta. Bilo je s balonom zgoda i nezgoda, kao i s pomanjkanjem struje zbog raznih redukcija. Bila su to teška vremena; kako za grad, tako i za sport i plivanje. Ali entuzijazma i volje za stvaranjem nije nedostajalo. Na Kantridi radi plivačka škola koja prvenstveno za cilj ima educiranje najmlađih Rječana u školi plivanja, ali da iz te baze i crpi kadar za svoju plivačku ekipu. U tome se najviše iskazao profesor Ivo Rednić i Nikola Grego.

Gotovo cijelo stoljeće. Razdoblje je to dulje od prosječnog ljudskog vijeka. Međutim, jedan sportski kolektiv u toj je dobi mladić. Sportsko društvo ``Primorje 08`` starac je samo po godinama, jednaka mladolikost krasi ga danas kao i početkom prošlog stoljeća, kada je na Sušaku utemeljena ``Victoria``. Kao takav, klub koji predstavlja ponos riječkog sporta ušao je i u treće tisućljeće.Već gotovo čitavo stoljeće ``Victoria``, odnosno ``Primorje`` okuplja mladež željnu sportskog načina života i odgaja je u svjetlu svoje slavne tradicije.

Godine 1983. Primorje i riječki plivački sport izlaze iz anonimnosti i nameću se cjelokupnoj javnosti organizacijom XV. Balkanskog prvenstva u plivanju. Bilo je to vrhunski organizirano natjecanje, a ujedno i spoznaja da Rijeka i plivački radnici mogu organizirati i jače i kvalitetnije priredbe nego što je Balkanijada, što je u daljnjem tijeku života Primorja u više navrata i ostvareno. Život na Kantridi ide dalje, jer bazen na Školjiću je zatvoren, počinju se ostvarivati sve bolji rezultati, osobito su djevojke perjanice kluba Dorotea Bralić, Jadranka Šulina, Danijela Knežević, Sanja Škerjanc, Barbara Smilović, Renata Bobić, Dijana Rogić i Ester Mladin, a od muške vrste Vlado Petković, Igor Stanković, Zoran Tanšek i Nenad Grgurić. Da se dobro radi, govore i nova imena u plivačkoj sekciji: Tatjana Ujčić, Danijela Knežević i Edita Šepić, koje s već iskusnom Doroteom Bralić u Splitu u štafeti 4×100 m slobodno preotimaju reprezentaciji rekord u vremenu 4:03.33, za 1 sekundu i 27 stotinki. Tih godina, 1986. i 1987., Renata Bobić i Dorotea Bralić su vladarice države u leđnom, odnosno prsnom stilu, a s Kneževićkom i Ujčićkom dominiraju u štafetama. Te godine pojavljuje se novo veliko ime u plivačkom sportu. Veliki potencijal u kojega su svi vjerovali- Ana Celić.
&nbsp
Poslije niza godina Primorje je 1988. pobjednik Kupa, uspjeh ostvaruje u 25-metarskom bazenu u Somboru. Nova generacija je tu koju stvara Ranko Dorčić, među kojima su Jurasić, Hodak, Celić, Šepić, Knežević, Mihalić, A. Bralić, Mirković, T. Ujčić i G. Ujčić. Uz mlade djevojke stasaju budući asevi plivanja; Marjan Kanjer, Alen Lončar i Jerko Škifić za zajedno s Vladom Petkovićem i Igorom Stankovićem, stub su muške ekipe. 1988. godine uz Kup, Primorje je ekipni prvak države. S Primorjem sam bio u Splitu na zimskom prvenstvu države u 25-metarskom bazenu, 15 – 17. prosinca. Takvu dramu u obrani naslova prvaka još nikada nisam doživio! Bilo je to dramatično do suza, a suze su i potekle kod nekih plivačica koje nisu ostvarile rezultate koje su očekivale. Kolika je bila napetost u stručnom stožeru ekipe govori i podatak da je ta tri dana teško bilo komunicirati s trenerima Darkom Ažićem, Rankom Dorčićem, Damirom Živkovićem i Ivom Schnellerom, a osobito s Mihovilom Dorčićem. No, na kraju je sve završilo happyendom. Primorje je pobjedilo domaći Jadran za 24 boda (46.234:46.210 bodova). Sreći nije bilo kraja, a večera po izboru. Junaci te velike pobjede bili su: Vlado Petković, kapetan, Igor Stanković, Hrvoje Meden, Goran Hoppe, Tihomir Škrinjar, Goran Gregov, Emil Marinov, Guliano Mataija, Zoran Pavačić, Marijan Kanjer, Renata Bobić, Dorotea Bralić, Tatjana Ujčić, Ana Celić, Tamara Kos, Tamara Laškarin, Danijela Knežević, Žana Hodak i Andrea Bralić. Zbog bolesti izostala je vrlo vrijedna plivačica, Edita Šepić.
Kada je napetost prošla, tvorac novog Primorja, Mihovil Dorčić, je izjavio: “Ostvarili smo postavljeni cilj, kojeg smo gradili godinama. Zadovoljan sam što smo ponovo najbolji klub u zemlji, vratili smo Rijeci primat i uveličali 80. obljetnicu postojanja kluba!”
Primorje nije ponovilo 1988. godinu, bilo je drugo, ali je i druge klubove, Mladost i Jadran natjeralo da rade i stvaraju reprezentativce. U svojim redovima dobili su jedno veliko ime u Alenu Lončaru. A potkraj 1990. godine plivanje i vaterpolo se izdvajaju u samostalne klubove, a pod kapom Sportskog društva Primorje 08.&nbsp
Na posljednjem prvenstvu zajedničke države SFRJ, u veljači 1991. u Ljubljani, eksplodirala je Ana Celić sa tri zlate medalje: 100 m slobodno (58.30), 50 m slobodno: (27.04), 100 m prsno (1:13.05). Još su zlatne dvije štafete 4×100 m mješovito u sastavu: Celić, Bralić, Šepić i G. Ujčić, te 4×100 m slobodno u sastavu: Bralić, Šepić, Celić, G. Ujčić. Tada je Marijan Kanjer 100 m slobodno isplivao odličnih 51.48, a Dorotea Bralić 100 m prsno 1:13.94.
Svi ti sjajni rezultati, a ne samo spomenutih nego čitavog plivačkog kluba. Mihovil Dorčić i Marin Glavočić uz suradnike Željka Lukanovića i Frana Rupčića, vuču povjesni potez i angažiraju za glavnog trenera Dimitra Bobeva, bugarskog plivačkog stručnjaka. To se pokazalo kao odličan potez, ali vremena su tada teška, olovna. Bjesnio je rat u Lici, zadarskom i dubrovačkom zaleđu i Slavoniji, pa je plivačka aktivnost bila dosta skučena, ali u novoj samostalnoj državi Hrvatskoj, plivanje nije dobilo pravo građanstva. Najbolji hrvatski plivači nisu sudjelovali na Olimpijskim igrama 1992. godine u Barceloni, kada je Hrvatska primljena u Olimpijsku obitelj, pa su hrvatski reprezentativci Miloš Milošević, Dorotea Bralić, Edita Šepić, Ana Celić, Marijan Kanjer i Alen Lončar, ostali kod kuće. Neodlazak na Olimpijske igre, revoltirao je plivačke radnike, pa je na udaru bio Antun Vrdoljak, tadašnji predsjednik Hrvatskog olimpijkog odbora, koji se nije založio da kandidati za Olimpijske igre, na čelu s Milošem Miloševićem, odu u Barcelonu. Poznata je ona povijesna izjava Tončija Vrdoljaka da bi “i njegova punica htjela na Olimpijadu”!? Revolt je bio snažan, a odgovor na takav stav HOO-a, došao je ubrzo iz Palme de Mallorce, gdje je odbjegli Splićanin, nesuđeni olimpijac, na Svjetskom prvenstvu u 25-metarskom bazenu početkom 1993. godine osvojio titulu prvaka svijeta na 100 m leptira (52.79) Miloš Milošević, koji se u Rijeci pripremao za Olimpijske igre, jer u Splitu, zahvaćenim ratom, nije imao uvjete za rad i napredovanje, nakon Olimpijade seli u Rijeku, gdje je objeručke primljen. Plivački djelatnici i trener Bobev vidjeli su još ranije da je to plivački biser i tko ne bi primio takvog plivača u svoje redove. Što je i potvrdio na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj. Stopama Miloševića krenuo je i drugi Splićanin Miroslav Vučetić i doplivao do Kantride.

Neki zlobnici prigovaraju što je Primorje postala oaza za Miloševića, Vučetića, kasnije Tomislava Karla, Marka Strahiju, Krešimira Čača, Ivana Mladinu, Smiljanu Marinović i na kraju Duju Draganju. S tim se mišljenjima i prigovorima ne slažem, niti sam takve podržavao, jer je riječ prvenstveno o tome da je tadašnje Primorje Riječka banka bio klub širokih vidika te da je prerastao lokalne okvire i postao nacionalni klub iz kojega je najviše koristi imala hrvatska plivačka reprezentacija. Sva ulaganja u te plivače i plivačice, koji u svojim klubovima nisu imali uvjeta za napredak,a našli su to u Rijeci među svojim plivačkim istomišljenicima. A Duje Draganja se odmah odužio Primorju i Rijeci s dvije srebrne medalje s Olimpijade u Ateni 2004. i s Svjetskog prvenstva u Montrealu 2005. godine.
Čelnici kluba Željko Lukanović, Mihovil Dorčić, Marin Glavočić, Franjo Rupčić, Mladen Rajković, Zoran Mišković, Miro Jelovica, Ranko Dorčić, Martin Šepić, Nenad Pijevac, (od kojih su posljednja dvojica pokojna), znali su vući prave poteze. Uvijek su išli samo prema boljem, prema vrhu gdje su godinama od kada su na prvim pozicijama Kluba. Danas toj garnituri priključili su se oni mlađi: Lea Miletić, Miloš Milošević, Ferdo Hirec, Milan Boškić, Đurđa Jurasić, Borka Radović, Katarina Jusup i drugi.
Dorotea Bralić, ostat će zlatnim slovima upisana u povijest plivačkog sporta Rijeke i Primorja. Djevojka sa Sušaka voljela je plivanje, voljela je svoj klub i niti jedna plivačica nije kao Dorotea donijela klubu toliko naslova i toliko bodova. Na Mediteranskim igrama u Montpellieru osvojila je dvije bročane medalje. Pojedinačno i u štafeti s klupskom kolegicom Gabrijelom Ujčić. I za vrijeme studija u Americi, Bralićka je dolazila u Rijeku i plivala za svoj klub. Dva puta bila je sportašica grada Rijeke. Kada je završila studije na Sveučilištu na Floridi, plivanju je rekla zbogom. Dobivenu ponudu za napredovanjem nije odbila. U klubu su to shvatili i zahvalili joj za sve što je dala klubu, a dala je 14 godina svoje mladosti. No, ne želim zanemariti i ostale odlične i vrijedne plivačice Primorja kao Anu Celić, koja je prerano otišla iz plivanja, Anu Car, Sanju Brkljačić, Gabrijelu Ujčić i druge. 1994. i 1995. godine su godine riječkog plivanja. Gdje god su nastupili, članovi Primorja Riječke banke osvajali su pregršt zlatnih i onih manje zlatnih medalja ali izuzetno vrijednih. Tih godina dominantni u bazenu su bili Miloš Milošević, Miroslav Vučetić, Alen Lončar, Marijan Kanjer, Gabrijela Ujčić, Dorotea Bralić, Sanja Brkljačić, Barbara Fatur i druge.
Preraspodjelom posla u redakciji nisam više tako usko vezan za plivanje, ali pratim sve što se događa. Sigurno da sam pratio velike uspjehe kluba, a osobito zvijezdane trenutke Miloša Miloševića, Marka Strahije, Marijana Kanjera, Krešimira Čača i drugih i veselio se zajedno s stručnim timom i vodstvom kluba.
Veliki su rezultati u radu škole plivanja, za koju u Rijeci vlada veliki interes. To dokazuje da se u Primorju dobro radi i da roditelji s radošću prepuštaju svoju djecu učiteljima plivanja. To je velika stvar.
Današnje Primorje Croatia osiguranje, prije toga četiri godine s dodatkom Erste banka, ostvaruje izuzetno vrijedne rezultate, dvostruki je ekipni prvak Hrvatske 2005. i 2006. godine, Primorjaši dominiraju u svim mlađim kategorijama od juniora, juniorki, mlađih juniora, mlađih juniorki, kadeta i kadetkinja su prvaci države. Za te uspjehe imaju prvenstveno treneri Robert Dorčić, Bistra Gospodinova, Davorka Tomljanović i drugi treneri.
Eto, to je moje viđenje Primorja izvana, ali i iznutra gdje vlada sklad i razumijevanje. Velike rezultate ostvarili su u organizacijama brojnim natjecanja bilo da se radi na regionalnom, državnom ili na međunarodnom nivou. Primorje je sposobno organizirati i najveća plivačka natjecanja, pa se nadam da će i Europsko prvenstvo 2008. godine.